Posljednjih nekoliko desetljeća u porastu je broj brakova koji završavaju razvodom pri čemu je u jednom dijelu tih brakova prisutno jedno ili više maloljetne djece. Poznato je da je razvod braka stresan period i za djecu i roditelje. Nerijetko mu prethode nezadovoljstvo u obiteljskom životu i česte svađe, a sam razvod obilježen je nizom istovremenih promjena, kako u mjestu stanovanja, socio-ekonomskom statusu, doživljaju vlastite romantične i roditeljske uloge, percepciji od strane okoline, itd.
Tri su različita tipa razvoda i suroditeljstva s uključenom maloljetnom djecom: prijateljski razvod, razvod kao vrsta poslovnog odnosa i visokonfliktni razvod (Johnston i Campbell, 1999). Dok se u prva dva tipa razvoda roditelji nastavljaju međusobno uvažavati i dogovarati o odgoju zajedničke djece, treći, visokokonfliktni razvod obilježen je čestim sukobima, međusobnim omalovažavanjem i okrivljavanjem te nemogućnosti uspostavljanja zdrave komunikacije vezano uz interese djece. U visokokonfliktnom razvodu braka, roditelji su primarno usmjereni na vlastite emocije i gubitak te često ne uviđaju učinke vlastitih sukoba na djecu (Kelly i Emery, 2003).
Djeca koja se nađu u visokokonfliktnom razvodu roditelja, nisu u mogućnosti posvetiti se vlastitim potrebama već su opterećena zadovoljavanjem potreba svojih roditelja. U nekim slučajevima roditelji ih koriste u vlastitom sukobu tražeći od njih da prenose neprijateljske poruke drugom roditelju, ocrnjujući drugog roditelja pred djetetom ili zabranjujući djetetu da ga spominje u njihovoj prisutnosti, započinjući time proces roditeljskog otuđenja.
Otuđujući roditelj uključuje se u niz roditeljskih ponašanja, a koja za cilj imaju nerazumno i neutemeljeno odbijanje drugog – otuđenog roditelja od strane djeteta (Verrocchio, Marchetti. i Fulcheri, 2015). Primjer ponašanja otuđujućeg roditelja je ograničavanje kontakta između djeteta i ciljanog roditelja, uskraćivanje ljubavi djetetu u situacijama kada iskazuje privrženost ili pozitivno govori o ciljanom roditelju, impliciranje djetetu da ne može istovremeno voljeti oba roditelja koji su u sukobu te da drugi roditelj ne zaslužuje njegovu ljubav (Baker, 2007).
U opisanim situacijama prolongiranog stresa, dijete kako bi si umanjilo nelagodu zbog pritiska roditelja da „odabere njegovu stranu” doživljava psihološki splitting te otuđujućeg roditelja, najčešće onog koji ima veću moć u surodteljskom odnosu i s kojim dijete primarno stanuje, počinje idealizirati dok drugog roditelja doživljava u potpunosti negativnim i počinje odbacivati.
Dijete u stanju roditeljskog otuđenja razvija negativan stav o drugom roditelju temeljen na nerazmjernim i često nebitnim razlozima te je karakteristično crno- bijelo viđenje roditelja pri čemu je otuđujući idealiziran, a otuđeni isključivo negativan. Pri tom je dijete uključeno u kampanju ocrnjivanja otuđenog roditelja i usmjereno na njegovo ogovaranje odraslim rječnikom kad god se za to pruži prilika. Nadalje, otuđeno dijete često ima potrebu naglasiti kako su njegove riječi produkt isključivo vlastitog stava te izostaje krivnja vezano uz narušen odnos s otuđenim roditeljem (Gardner, 1998; prema Buljan Flander. i Roje Đapić, 2020). Danas je poznato kako je roditeljsko otuđenje jedan od oblika emocionalnog zlostavljanja djeteta (Buljan Flander. i Roje Đapić, 2020). Tijekom i nakon razvoda braka roditelja za zdravu dječju prilagodbu od ključne je važnosti da oba roditelja imaju na umu važnost zdrave komunikacije vezano uz odgoj zajedničke djece i čuvanja djece izvan njihovog sukoba.
Piše: Ivana Ćosić, mag.psych., psihologinja Dječjeg doma „Tić“ Rijeka
Reference:
1. Baker, A. J. L. (2007). Adult Children of Parental Alienation Syndrome. New York: W.W. Norton & Company.
2. Buljan Flander, G. i Roje Đapić, M. (2020). Dijete u središtu (sukoba). Zagreb: Geromar.
3. Johnston, J. R. i Campbell, L. E. (1999). Impasses of divorce: The dynamics and resolution of family conflict. New York: Simon and Schuster.
4. Kelly, J.B., & Emery, R.E. (2003). Children’s Adjustment Following Divorce: Risk and Resilience Perspectives. Family Relations: An Interdisciplinary Journal of Applied Family Studies, 52, 352–362.
5. Verrocchio, M. C., Marchetti, D. i Fulcheri, M. (2015). Perceived parental functioning, self-esteem, and psychological distress in adults whose parents are separated/divorced. Frontiers in psychology, 6, 1760.