Nasilje u obitelji podrazumijeva nasilje među članovima obitelji. Čini ga skup ponašanja koja za cilj imaju kontrolu nad članovima obitelji uporabom sile, zastrašivanja i manipuliranja. Svjedočenje nasilju je dugotrajna izloženost djece promatranju verbalnog ili fizičkog nasilja među članovima obitelji, najčešće roditeljima.
Prema Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji nasilje u obitelji podrazumijeva 1) primjenu fizičke sile tijekom koje ne nastupa tjelesna ozljeda, 2) tjelesno kažnjavanje i ponižavajuće postupanje prema djeci, 3) psihičko nasilje koje uzrokuje povredu dostojanstva ili uznemirenost, 4) spolno uznemiravanje, 5) ekonomsko nasilje kroz zabranjivanje i onemogućavanje korištenja, raspolaganja, stjecanja osobnih sredstava i imovine potrebne za održavanje kućanstva i skrb o djeci te 6) zanemarivanje potreba starijih osoba ili osoba s invaliditetom na način da im se nanosi duševna ili tjelesna patnja.
Žrtve nasilja u obitelji su osobe koje su doživjele gore opisana ponašanja od članova obitelji, tj. bivših ili trenutnih bračnih/ izvanbračnih partnera, vlastite djece ili posvojenika, roditelja i njihovih partnera te svih članova obitelji iz istog kućanstva.
Nasilje u obitelji negativno utječe na sve uključene članove, bilo to izravne žrtve ili djecu izložena svjedočenju nasilja. Tako su djeca koja svjedoče nasilju češće i sama žrtve nasilja od strane očeva, ali i zlostavljanih majki. Izlaganje djece nasilju u obitelji često za rezultat ima učenje nasilničkog ponašanja kao načina rješavanja problema, a stoga i povećan rizik za razvoj nasilničkog ponašanja u odrasloj dobi. Također, žene koje su kroz djetinjstvo svjedočile ili bile žrtve obiteljskog nasilja, u odrasloj dobi su u povećanom riziku da postanu žrtve partnerskog nasilja.
Nasilje u obitelji može prijaviti svaka osoba koja je doživjela obiteljsko nasilje ili bilo tko ima saznanje ili sumnju o počinjenom nasilju u obitelji (npr. prijatelji, rodbina, susjedi). Osoba koja želi prijaviti sumnju na obiteljsko nasilje, može to učiniti osobno ili anonimno.
Obiteljsko nasilje prijavljuje se policiji, centru za socijalnu skrb ili državnom odvjetništvu.
Zdravstveni djelatnici, stručni djelatnici u sustavu socijalne skrbi, djelatnici odgojno obrazovnih ustanova te svi djelatnici koji rade s djecom i obiteljima koji u svom radu dođu do saznanja ili sumnje o počinjenom obiteljskom nasilju, dužni su isto prijaviti nadležnim institucijama.
Protokol o postupanju u slučajevima nasilja u obitelji:
Kako nasilje u obitelji utječe na djecu?
Nasilje u obitelji izrazito je štetno za djecu bilo da se radi o direktnom zlostavljanju ili situacijama kada dijete gleda nasilje između drugih članova, primjećuje nastale ozljede i strah kod žrtve.
Djeca koja doživljavaju ili su izložena nekom obliku nasilja često:
- osjećaju krivnju ili odgovornost za ono što se događa u obitelji,
- osjećaju obvezu da zaštite člana obitelji koji je žrtva nasilja,
- su uznemireni bez jasnog povoda,
- budu tužni i povlače se u sebe,
- ispoljavaju bijes na neutralne osobe,
- srame se pričati o onome što se događa,
- strahuju za budućnost,
- imaju teškoće sa spavanjem,
- otežano se koncentriraju i obavljaju školske obveze,
- doživljavaju tjelesne simptome kao što su bol u trbuhu, glavobolja, mučnine, itd.
Kada primijetimo navedene reakcije kod djece, važno im je pomoći, a prvi korak u tome je zaštiti ih od izloženosti bilo kojem obliku nasilje te im pružiti podršku u nošenju s teškoćama
Dugotrajne posljedice nasilja u obitelji za djecu:
- anksioznost,
- depresivnost,
- niži akademski uspjeh,
- poteškoće u ponašanju,
- sniženo samopoimanje i lošija slika o sebi,
- poremećaj prilagodbe ili posttraumatski stresni poremećaj (PTSP),
- poremećaji privrženosti, teškoće u održavanju bliskih veza u odrasloj dobi,
- povećan rizik da u odrasloj dobi bude žrtva ili počinitelj nasilja.
Nasilje u obitelji često postaje sve intenzivnije s protokom vremena. Roditeljima se ponekad može činiti kako djeca ne čuju i ne primjećuju obiteljsko nasilje pa stoga mogu umanjivati štetnost takvih iskustava za djecu. Čak i kada nisu izravno zlostavljana ili izravno ne svjedoče obiteljskom nasilju, kod djece postoji svijest o tome da se nešto lose događa, primjećuju strah kod nezlostavljajućeg roditelja.
S druge strane, roditelju koji doživljava nasilje u obitelji može biti teško napustiti zajednicu iz različitih razloga; često je to strah od eskalacije nasilja u trenutku napuštanja počinitelja, financijska ovisnost žrtve, strah gdje će živjeti i kako brinuti o djeci, kako će raskid zajednice utjecati na djecu. S druge strane, često postoji nada da će nasilje prestati i da će počinitelj promijeniti vlastito ponašanje. Prije svega, djecu je uvijek nužno zaštiti od zlostavljanja i izloženosti obiteljskom nasilju te, kako bi se osigurala adekvatna pomoć, u pružanje zaštite i podrške uključiti nadležne institucije. Odraslim žrtvama obiteljskog nasilja također je važno osigurati zaštitu, psihološku podršku te informirati ih o njihovim pravima i potrebnim koracima.
Svi ostali članovi obitelji koji imaju saznanja ili sumnjaju na obiteljsko nasilje, odgovorni su o navedenom obavijestiti nadležne institucije.
Piše: Ivana Ćosić, mag.psych.
Literatura:
- Ajduković, D., & Ajduković, M. (2010). Nasilje u obitelji: što zdravstveni djelatnici mogu učiniti. Medicina Fluminensis: Medicina Fluminensis, 46(3), 292-299.
- Izvješće o radu Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova za 2020. godinu, dostupno na: https://prs.hr/index.php/izvjesca,
- Jaffe, P. G., Lemon, N. K., Poisson, S. E., & Poisson, S. (2003). Child custody and domestic violence: A call for safety and accountability. Sage.
- Kocijan-Hercigonja, D., & Hercigonja-Novković, V. (2009). Djeca, mladi i nasilje u obitelji. Medicus, 18(2_Adolescencija), 181-184.
- Sabor, H. (2003). Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji. Zagreb: NN.
- Šlosar, Igor. (2021). A Pandemic in a Pandemic: Domestic Violence in Croatia. The Visio Journal, 6: 34–44.