Broj mladih koji pokušavaju ili počine samoubojstvo je u porastu. Od 1950.godine se stopa adolescentnih suicida učetverostručila i treći je vodeći uzrok smrti u ovoj dobnoj skupini.
Incidencija pokušaja suicida doseže vrhunac tijekom kasne adolescencije. Vjerojatnost da adolescenti izvrše suicid dva je puta veća od takve vjerojatnosti u adolescentica, dok adolescentice dva do tri puta češće pokušavaju suicid od dječaka. Veliki depresivni poremećaj najznačajniji je rizični čimbenik za izvršenje suicida u toj dobnoj grupi. Drugi rizični čimbenik su prijašnji pokušaji suicida, zloupotreba alkohola i droga, stresni životni događaji (npr. nastale školske teškoće, raskid s važnom drugom osobom), slaba komunikacija između djece i roditelja, izloženost izvršenju suicida bliskog prijatelja ili rođaka, slabe vještine ovladavanja, impulzivnost i laka dostupnost letalnim sredstvima (13).Kod većine mladih koji razmišljaju ili pokušaju suicid se radi o depresiji ili nekom drugom psihijatrijskom poremećaju. Vjerojatnost pokušaja suicida je pet puta veća u mladih s poremećajem raspoloženja u odnosu prema onima bez takve psihopatologije. Mladi koji su ozbiljno depresivni često razmišljaju, govore ili pokušavaju samoubojstvo. Kod depresivnih mladih koji koriste alkohol ili droge, rizik za samoubojstvo je značajno veći.
Svako razmišljanje ili ponašanje koje ukazuje na samoubojstvo mora shvatiti ozbiljno.
Zbog povećanog rizika samoubojstva, kod mladih s depresijom nužno je procijeniti i pratiti znakove suicidalnog razmišljanja i ponašanja.
Znakovi upozorenja za samoubojstvo kod adolescenata:
– Razgovor ili šale o počinjenju suicida
– Izjave: „Bolje bi mi bilo da sam mrtav“, „Želio bih da mogu nestati“, ili „Nema izlaza iz ovoga.“
– Pozitivno ili sentimentalano razmišljanje i izjave o smrti
– Pisanje pjesama ili priča o smrti, umiranju ili samoubojstvu
– Učestala rizična ponašanja ili nezgode s ozljedama
– Poklanjanje drugima vlastitih dragih stvari i predmeta
– Opraštanje od prijatelja i obitelji
– Traženje tableta, vatrenog ili hladnog oružja, ili drugih sredstava za ubojstvo
Prvi korak, koji trebaju poduzeti odrasle osobe kod emocionalnih problema, je saslušati dijete ili adolescenta. Dijete treba podijeliti svoje osjećaje. Mnogi mladi skloni samoubojstvu na neki način traže pomoć. Dijete treba osjetiti da postoji nada, da će ga ljudi saslušati, da će se stvari poboljšati, da može savladati svoje probleme.
Ako dijete pokazuje navedene upozoravajuće znakove, svakako porazgovarajte s njim o njegovim brigama i zatražite stručnu pomoć ako se znaci nastave!
– Govorite, postavljajte pitanja i budite voljni doista slušati. Nemojte zanemarivati djetetove probleme i smatrati ih nevažnim.
– Roditelji i nastavnici ne smiju nikada ignorirati niti se šaliti na račun djetetovih briga, naročito ako njemu izgledaju jako važne i čine ga nesretnim.
– Budite pošteni. Ako ste zabrinuti, recite mu! Samim pitanjem nećete zapaliti iskru misli o samoubojstvu.
– Izrecite svoje osjećaje. Pokažite adolescentu da nije sam. Svatko se povremeno osjeća tužno i depresivno!
– Zatražite pomoć za svoje dijete i sebe. Razgovarajte s obiteljskim liječnikom, dječjim i adolescentnim psihijatrom, razrednikom, školskim psihologom.
– Nemojte čekati da problem “prođe”. Iako osjećaj tuge i depresije mogu nestati, kao što su se i pojavili, oni mogu i narasti do točke kada se samoubojstvo vidi kao jedini izlaz.
– Adolescenta, koji pokuša samoubojstvo, ODMAH treba odvesti liječniku koji će procijeniti da li dijete treba ostati u bolnici.
– Ako liječnici procijene da vaše dijete može ići kući, bilo bi dobro da uklonite iz kuće svako dostupno smrtonosno sredstvo kojim se može počiniti samoubojstvo (lijekovi, noževi, oružje…).
– Uz stručno liječenje i podršku obitelji, mladi skloni samoubojstvu mogu ponovo postati zdravi.
Tekst je u cijelosti preuzet sa web stranice Psihijatrijske bolnice za djecu i mladež, Zagreb, https://djecja-psihijatrija.hr/samoubojstvo-kod-mladih/