Masovne pucnjave u školama, poput događaja koji se u srijedu 3.05.2023. dogodio u jednoj beogradskoj osnovnoj školi, kada je14-godišnji dječak ubio osmero djece i pripadnika osiguranja škole te ranio još šest učenika i nastavnicu, rijetki su događaji, ali mogu imati dubok utjecaj koji prožima svaki aspekt života djece, obitelji i zajednice.
Kriminolozi koji proučavaju masovne pucnjave u školama u SAD-u navode kako ih je većinu izveo usamljeni napadač, muškog spola, prosječne dobi od 18 godina. Za većinu počinitelja taj je događaj trebao biti završni čin kojeg su najčešće prethodno „najavili“ kroz poruke, videozapise ili objave na društvenim mrežama kojima su upozoravali na njihovu namjeru. Većina počinitelja bila je motivirana općim bijesom, mržnjom prema sebi i očajem koji je okrenut prema svijetu, a istraživanja otkrivaju da svoju namjeru da naude često izražavaju unaprijed kao posljednji, očajnički vapaj za pomoć. Školske pucnjave obično uključuju mješavinu očaja, suicidalnih misli i pristup oružju. Otkriveno je da je dvije trećine počinitelja imalo pristup vatrenom oružju u vlastitom domu ili domu rođaka te da posjedovanje oružja u kućanstvu značajno povećava rizik od ubojstva u kući i stope ubojstava općenito
Počinitelji često pokazuju znakove uznemirenosti koji, ako se ignoriraju, mogu otvoriti put ekstremnom činu nasilja. Okolina ih opisuje kao usamljene i izolirane, neprilagođene, imaju mali broj prijatelja, većina ih je proživjela ili aktualno proživljava vršnjačko nasilje (izrugivanje, ismijavanje, omalovažavanje, provokacije i ponižavanja od strane vršnjaka, uživo i/ili putem interneta), seksualno zlostavljanje, obiteljsko nasilje ili drugu traumu. Takva iskustva, ukoliko nisu prepoznata i dijete nije dobilo potrebnu podršku, dovode do razočarenja i frustracije, nakupljanja ljutnje, bijesa, osjećaja bespomoćnosti, beznađa, izolacije te potrebe za osvetom. Kako nemaju bliskih osoba s kojima mogu podijeliti svoje iskustvo, niti imaju vještine zdravog nošenja sa frustracijom sve to može dovesti do ekstremnog nasilja. Ključ za zaustavljanje ovih tragedija je da društvo bude oprezno prema ovim znakovima upozorenja i da odmah reagira na njih.
Većina preživjelih pokazuje otpornost. Istraživanja pokazuju da 28 posto ljudi koji su svjedočili masovnoj pucnjavi razvije posttraumatski stresni poremećaj (PTSP), a otprilike trećina razvije akutni stresni poremećaj. Nadalje navode da memorijalni događaji najviše pomažu preživjelima u smislu oporavka nakon događaja masovnog nasilja.
Faze šoka i ozdravljenja
U akutnoj fazi, odmah nakon događaja, koju često karakterizira poricanje, šok i nevjerica, stručnjaci za mentalno zdravlje mogu najbolje pomoći preživjelima pružajući im podršku i pomoć da normaliziraju neposredne osjećaje straha, tjeskobe i bespomoćnosti.
Druga faza, nekoliko dana do tjedana nakon događaja, često je karakterizirana prisustvom straha, ljutnje, tjeskobe, poteškoća s pažnjom, depresije i poremećaja sna.
Meta-analiza koju je vodio Wilson ispitujući simptome PTSP-a među više od 8000 sudionika otkrila je da su oni koji su bili najizravnije izloženi pucnjavi (koji su bili fizički ozlijeđeni, koji su vidjeli da je netko drugi upucan ili su izgubili prijatelja ili blisku osobu ili su smatrali da su im vlastiti životi u opasnosti) izloženi mnogo većem riziku od dugotrajnih simptoma PTSP-a i drugih posljedica mentalnog zdravlja.
Iako će relativno mali broj ljudi svjedočiti ili preživjeti masovne pucnjave, mnogo više će ih doživjeti putem novinskih izvješća i društvenih medija.
Istraživanja pokazuju da se sa tjeskobom ili drugim psihološkim poteškoćama mogu suočiti i osobe koje nisu svjedočile događajima masovnih pucnjava i žive u drugom mjestu ili zemlji što je često u korelaciji s količinom medijske izloženosti. Danas znamo da medijska izvješća o samoubojstvima i ubojstvima naknadno povećavaju učestalost sličnih incidenata u društvu.
Nadahnjuje li medijsko izvještavanje masovne pucnjave?
O nasilnim događajima često vrlo detaljno izvještavaju novinske kuće i odmah se šire masovnim medijima i društvenim mrežama. Stručnjaci vjeruju da ovakva medijska pokrivenost može potaknuti druge da kopiraju ove radnje ili počine slične zločine. Ovo se naziva efekt „medijske zaraze“, a događa se kod samoubojstava, terorističkih napada i masovnih pucnjava. Objašnjenje tog fenomena stručnjaci pronalaze u sklonosti ljudi da oponašaju ponašanja koja privlače puno pažnje. Počinitelji dobivaju ogromnu pažnju – njihova imena, fotografije, motivacije i priče često se dijele danima nakon događaja. Američka udruga psihologa ističe da je ta “slava” nešto što mnogi počinitelji žele te da može inspirirati imitaciju pucnjave, gdje potencijalni strijelac obično pokušava ubiti više ljudi od svog prethodnika. I sve dok mediji nastavljaju fokusirati svoje vijesti na počinitelja, vjerojatnije je da će se ovi imitatori nastaviti. Dr. Adam Lankford sa Sveučilišta u Alabami proveo je nekoliko studija o medijskom izvještavanju o masovnim pucnjavama i motivacijama počinitelja. Otkrio je da su između 2010. i 2017. neki masovni počinitelji dobili više medijske pozornosti u mjesecu nakon napada nego najpoznatije slavne osobe, poput glumaca i profesionalnih sportaša. U tom smjeru Američka psihološka udruga preporučuje da masovni mediji uskrate počiniteljima „slavu“ koju žele tako da ne dijele toliko detalja o njima i umjesto toga usmjere svoju pažnju na žrtve i njihove priče.
Pripremila: mr. Tamara Žakula
Izvori:
- Johnston, J. i Joy, A. (2016). Mass Shootings and the Media Contagion Effect. Symposium presented at the Annual Conference of the American Psychological Association. Preuzeto sa: https://www.apa.org/news/press/releases/2016/08/media-contagion-effect.pdf.
- Towers, S., Gomez-Lievano, A., Khan, M., Mubayi, A., Castillo-Chavez, C. (2015). Contagion in Mass Killings and School Shootings. https://doi.org/10.1371/journal.pone.0117259
- Wilson, L.C. (2014). Mass Shootings: A Meta-Analysis of the Dose-Response Relationship, Journal of Traumatic Stress.