Biti „dobar“ roditelj u današnje vrijeme zahtjevan je i izazovan zadatak. Pred roditelje se stavlja puno očekivanja, od koji neke oni ne stižu ili ne znaju ispuniti. Osim očekivanja od roditeljstva, sami roditelji opterećeni su svakodnevnim poslovnim, obiteljskim, partnerskim, novčanim i drugim problemima. 
Posljednjih mjesec dana roditelji su dodatno opterećeni pojavom korona virusa i svime što on nosi – socijalno distanciranje i izolaciju, nastavu na daljinu, rad od kuće/povećane zahtjeve na radnom mjestu/ostanak bez posla, izazove boravka u stanovima/kućama, brigu za vlastito zdravlje i zdravlje bližnjih, promjene svakodnevnog funkcioniranja i dr. S druge strane su i djeca u novim i izazovnim situacijama. Sve navedene okolnosti mogu značajno povećati frustraciju, nezadovoljstvo i ljutnju i kod djece i kod roditelja.
Radi toga, djeca ne čine uvijek ono što se od njih očekuje, a roditelji ne znaju uvijek kako ispravno postupiti. Ponekad, u ovakvim situacijama, roditelji primijene tjelesno kažnjavanje kao metodu odgoja i discipliniranja.
Što je tjelesno kažnjavanje djece?
Tjelesno kažnjavanje je svako kažnjavanje pri kojemu se upotrebljava fizička sila i čija je namjera nanijeti određeni stupanj boli ili nelagode, ma kako blagi oni bili. To se najviše odnosi na udaranje djece (pljuskanje, šamaranje, udarci po tijelu) rukom ili kuhačom, remenom, šibom, štapom, bičem itd. Također može podrazumijevati i udaranje nogom, drmusanje ili bacanje djece, grebanje, štipanje, ujedanje, čupanje kose ili udaranje po ušima, primoravanje djece da budu u neudobnim položajima i dr.
Zašto roditelji tjelesno kažnjavaju djecu?
Mnogi roditelji vjeruju da je tjelesno kažnjavanje djelotvorna metoda discipliniranja koja ne šteti djetetu. Kod nekih od njih je udarac izraz nemoći i neznanja u situaciji kad dijete ne čini ono što se od njega očekuje. Ponekad je to rezultat vlastite frustracije roditelja čiji uzrok nije u vezi s djetetom i njegovim ponašanjem. Koji god povod bio, tjelesno kažnjavanje nije niti učinkovita niti dozvoljena metoda discipliniranja djece. Kod roditelja koji udara dijete, povećava se vjerojatnost da će to činiti ponovo i intenzivnije. Iz tjelesnog kažnjavanja dijete ne može naučiti koje njegovo ponašanje je poželjno, uči da je tjelesno nasilje prihvatljivo te dijete uči da ne zaslužuje poštovanje.
Što umjesto tjelesnog kažnjavanja?
Da bi se tjelesno kažnjavanje uklonilo iz palete metoda discipliniranja koju roditelj koristi, preporuča se učiniti slijedeće:
Smanjiti vjerojatnost situacija koje dovode do primjene tjelesnog kažnjavanja – dogovoriti obiteljska pravila i raspored dnevnih aktivnosti. U dogovor uključiti i dijete jer se time povećava spremnost djeteta da slijedi i poštuje dogovor. Pravila i raspored dobro je napisati i izložiti na vidljivo mjesto, kako bi bili uočljivi svim članovima obitelji.
Dogovoriti posljedice (ne)pridržavanja dogovora – posljedice mogu biti negativne i pozitivne, pri čemu se negativne odnose na uskraćivanje nekih privilegija: „Ukoliko ne pospremiš sobu, nećeš gledati crtiće.“, dok se pozitivne odnose na dobivanje (istih) privilegija: „Kad pospremiš sobu, možeš gledati crtiće.“. Djeca bolje reagiraju na nagrade pa se posljedice preporuča izreći u pozitivnom obliku.
Prepoznati svoju ljutnju, frustraciju i nemoć. U tim trenutcima važno je odgoditi svoju reakciju prema djetetu, udaljiti se, umiriti i razmisliti na koji način reagirati ovisno o situaciji.
Pripremila: Nataša Makarun, dipl.psih.-prof., psihologinja Dječjeg doma „Tić“ Rijeka