Procjenjuje se da se tek oko 10% slučajeva seksualnog zlostavljanja otkrije, a još manji postotak biva procesuiran i zlostavljači osuđeni. Mnogi slučajevi ostaju neotkriveni, češće kada je počinitelj djetetu poznat dok je stopa otkrivanja veća u slučajevima u kojima je je počinitelj osoba nepoznata djetetu i zlostavljanje se dogodilo jednom ili samo nekoliko puta. Međutim, istraživanja ukazuju da je gotovo 80% seksualnog zlostavljanja djece počinjeno unutar obitelji te da je zlostavljački odnos dugotrajan i ima tendenciju biti postupno sve nasilniji. Također, istraživanja odraslih pokazuju da većina njih nikada nije razotkrila vlastito iskustvo seksualnog zlostavljanja u djetinjstvu.

Neki razlozi zbog kojih djeca ne govore o svom iskustvu mogu biti strah da im se neće vjerovati obzirom da zlostavljači često prijete djetetu ili ga uvjeravaju da mu nitko neće povjerovati kao i strah od posljedica prijave jer ne znaju što slijedi nakon prijave i nemaju kontrolu nad događanjima. Vrlo mala djeca ne govore jer još nemaju sposobnost shvaćanja što im se dogodilo, niti verbalno mogu opisati vlastita iskustva, a blizak odnos sa zlostavljačem, briga za obitelj i sram također su razlozi nepovjeravanja.
Nekada roditelji imaju saznanja o seksualnom zlostavljanju djeteta, ali ne žele prijaviti iz uvjerenja da će dijete doživjeti još teže traume izazvane istražnim postupkom, a počinitelj možda neće biti uhvaćen i kažnjen; a ako se radi o incestu, zbog srama ili uvjerenja da će na taj način sačuvati svoj brak.
Zbog toga je važno da stručnjaci koji dolaze u profesionalan dodir s djecom znaju rano prepoznati znakove doživljenog nasilja kod djeteta kao i neposredne posljedice koje ono ima na dijete kako bi što prije reagirali. Na taj način se mogu ublažiti posljedice zlostavljanja i osigurati oporavak djeteta. Naime, oporavak se ne odvija „sam od sebe“, odrastanjem, već dijete treba primjerenu pomoć i podršku. Seksualno zlostavljanje je izvan raspona normalnog iskustva koje djeca doživljavaju stoga trauma seksualnog zlostavljanja ne može biti riješena bez pomoći, podrške i razumijevanja odraslih. Međutim postoje mnogi razlozi zbog kojih djeca ne dobivaju potporu i pomoć koja im je potrebna kako bi se oporavila od seksualnog zlostavljanja i vrlo je vjerojatno da zlostavljanje čuvaju kao tajnu. Izostane li pomoć, iskustvo zlostavljanja može utjecati na cjelokupni razvoj djeteta.
Rano prepoznavanje seksualno zlostavljanog djeteta moguće je na osnovi prepoznavanja reakcija djece, koje su vrlo individualne obzirom da seksualno zlostavljanje podrazumijeva širok raspon postupaka prema djetetu, i različit kontekst u kojem se događa, te ono može ostaviti različite posljedice na dijete i njegov razvoj.
Reakcije djeteta očituju se na emocionalnom, tjelesnom, ponašajnom planu, na planu seksualnosti, socijalnom funkcioniranju, kognitivnim distorzijama, neurobiološkom planu i sl., a ovise o nizu faktora kao što su razvojna dob djeteta, odnos sa zlostavljačem, trajanje i intenzitet zlostavljanja, djetetovoj razini funkcioniranja prije zlostavljanja, osjetljivost i otpornost djeteta, odnos s primarnim figurama i obiteljska dinamika i sl.). Obzirom na to reakcije djece mogu biti vrlo različite pa neka djeca ne pokazuju uočljive negativne posljedice ili ih pokazuju slabo vrlo dok druga mogu imati dalekosežne i dugotrajne posljedice.
Seksualno zlostavljanje u djetinjstvu nije uvijek nužno povezano sa prijetnjama ili nasiljem i često predstavlja proces, a ne jednokratni događaj. Djeca često retrospektivno shvate da su u stvari bila zlostavljana. Dakle, trauma seksualnog zlostavljanja u djetinjstvu proizlazi, ne samo iz potencijalne fizičke opasnosti ili prijetnje, ili preplavljujućeg događaja, već i iz dinamike odnosa koji uključuju izdaju povjerenja, a koje je povezano sa ponašanjem i osjećajem krivnje.
Tretman seksualno zlostavljanog djeteta je važan aspekt oporavka djeteta.
Prije uključivanja u tretman, a neposredno nakon razotkrivanja zlostavljanja, djetetu je neophodno osigurati zaštitu od daljnjeg zlostavljanja kroz izdvajanje iz zlostavljajuće sredine i osiguravanjem dugotrajno sigurne okoline za njegov daljnji razvoj. Također, nije uputno dijete uključiti u tretman radi saniranja posljedica zlostavljanja dok dijete nije svjedočilo na sudu. Zbog toga je suradnja sa institucijama neophodna i prevenirajuće djeluje na institucionalnu retraumatizaciju zlostavljanog djeteta.
Uključivanjem djeteta u stručni tretman nastoje se smanjiti poteškoće povezane s traumom, korištenjem različitih tehnika, u sigurnoj okolini i uz podršku. Na taj se način djetetu omogućuje da izrazi, razumije i osmisli osjećaje vezane uz zlostavljanje i zlostavljača te se suoči s brojnim reakcijama koje mogu biti vezane uz zlostavljanje. Cilj tretmana za dijete nije zaboraviti zlostavljanje, nego traumatski događaj ugraditi u svoje životno iskustvo, kako zbog prisjećanja na događaj ne bi bilo “izbačeno iz ravnoteže”. U tom segmentu, a kao dio tretmana djeteta, važan je i stručni rad sa nezlostavljajućim roditeljem.
Izostane li pomoć, iskustvo zlostavljanja može utjecati na cjelokupni razvoj djeteta. Zbog toga pravovremena i adekvatna intervencija stručnjaka može imati povoljan i dugotrajno pozitivan utjecaj na dijete i njegovu obitelj. Činjenica je da gotovo jedna trećina djece koja su doživjela seksualno zlostavljanje uopće ne razvije simptome te oni ne zahtijevaju tretman usmjeren na posljedice već im je važno osigurati mogućnost da o svojim negativnim iskustvima govore kao i da im se osigura adekvatna edukaciju o seksualnosti, prirodi i rizicima seksualnog zlostavljanja.
Tretman je završen kada je smanjen intenzitet djetetovih simptoma tako da više ne ometa prilagođeno funkcioniranje. Dijete bi u tom trenutku trebalo biti sposobno razgovarati o sadržajima povezanim sa zlostavljanjem uz minimalnu emocionalnu neugodu, ne bi smjelo pokazivati paralizu ponašanja ni spolno opterećena ponašanja i moralo bi imati jasnu predodžbu o tome da nije krivo ni odgovorno za zlostavljanje.