Sigurnost djece odgovornost je svih odraslih osoba, pri čemu su roditelji na prvom mjestu. Roditelji ne mogu dijete zaštiti od svih opasnosti i situacija koje mogu ugroziti djetetovu sigurnost. Ono što mogu je upoznati se s njima, kako bi ih na vrijeme prepoznali i reagirali.
Opasnosti kojima djeca mogu biti izložena u „stvarnom“ svijetu, većina roditelja je svjesna, i svoju djecu na njih upozorava odmalena. Ali, s obzirom na činjenicu da djeca velikim dijelom odrastaju i u virtualnom svijetu, roditelji se moraju upoznati i s opasnostima koje se u njemu kriju. Oblici nasilja nad i među djecom se u „stvarnom“ i digitalnom svijetu isprepliću, odnosno u oba djeca mogu biti izložena gotovo svim oblicima nasilja.
Djeca su posebno osjetljiva na nasilje radi brojnih karakteristika koje su najizraženije u dječjoj dobi. Neke od njih su neznanje/nedostatak iskustva, prirodna znatiželja, manjak samopouzdanja, potreba za pažnjom i sviđanjem, povjerenje, fizička ili psihička osobina djeteta koja ga izdvaja od cjeline. Što roditelji mogu činiti da smanje vjerojatnost izlaganja djeteta nasilju, odnosno što činiti ukoliko se nasilje dogodilo?
Da bi se dijete bilo spremno povjeriti roditeljima o nekom neugodnom iskustvu, važno je da s roditeljima može razgovarati (o ugodnim i neugodnim temama). Radi toga je važno da dijete zna da roditelje zanima što mu se događa u životu. Roditelj će to zanimanje pokazati kroz svakodnevne razgovore s djetetom o njegovim interesima i iskustvima (s prijateljima, u školi, u virtualnom svijetu).
Da bi roditelji mogli zaštiti svoju djecu, moraju znati o neugodnim iskustvima koja djeca doživljavaju. Stoga je djecu, da bi bila spremnija na povjeravanje, važno poučiti razlici između dobre i loše tajne. Također, kad dijete ima potrebu roditeljima ispričati o neugodnim iskustvima, važno je da zna da će reakcija roditelja biti podržavajuća. Razmislite…kada vam je dijete zadnji put povjerilo nešto lijepo, kako ste reagirali? Kada vam je povjerilo neko neugodne iskustvo ili nešto što je pogrešno učinilo? Kako ste tada reagirali?
Pripremile: Nataša Makarun i Ljiljana Bubnić, psihologinje Dječjeg doma „Tić“ Rijeka